|
|
| < | svibanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
* imam 17 godinica
* po horoskopu sam djevica
* idem u srednju školu
* treniram
* pije se subotom naravno kad se obavezno izlazi 
* pušim 
* slušam najviše narodno 
, i nešto od naše muziku i komercijalu obavezno
* volim iskrenost, poštenje, smijeh, sreću, izlazit, romantiku...
* mrzim dvolišnost, pohlepnost, sebičnost i laž 
* cijenim prave prijatelje jer takvih je stvarno malo...
Najviše pišem kada sam usamljena i tužna...to su najčešće ovi noćni trenuci kada dođem doma, zatvorim se u sobu, slušam muziku i razmišljam...razmišljam o njemu s kojim sam provela 2 godine, o životu, o sreći, o ljubavi, o prijateljstvu...
Toni Cetinski - 23.prosinac
"...Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane
i da Bog ce mi dati sad snage
preživjet te dane.
Sad još osjećam miris tvog tijela
u našem krevetu leži po svud
i neispijena šalica kave
stalno podsjeća nemam kud...
Nova zora polako sad sviće
ali tebi to svejedno je
i nema veze što pjevaju ptice
jer to gore sad ne čuje se...
Samo ostaje nada da vrijeme
sad liječi sve rane
i da Bog ce mi dati sad snage
preživjet te dane.
Ne znam što sad da radim sa sobom
nosim neizbrisiv trag
nikad više tvoj šapat na uhu
otvaram prozor zagušljiv je zrak.
Brzo oblačim kaput na sebe
žurno izlazim na ulicu
baš je dobro sto kiša rominja
to nisu suze na mom licu...
Još pamtim sve naše posljednje riječi
taj čvrsti zavjet neraskidivi
da pođem s tobom ja znam ne bi htio
moram se boriti, moram sa tim..."
Vesna Pisarović - Ti neznaš što je ljubav
"Časa prepun stol, u meni bol
svi su noćas tu, al' nije on
s društvom nazdravljam
trudim se da se ne vidi
glasno smijem se
ne dam da itko primjeti.
Ti ne znaš što je ljubav
bez malo srama srce si mi slomio
ti ne znaš što je ljubav
jer nisi nikad nikog tako volio .
Ne mogu, ja više
ne mogu, ni suzu pustiti
što mi to radiš
Bože, snage mi daj
bar da te mogu mrziti.
A glumim, glumim da
da mi kiša ne smeta
glumim da toplo mi je
a kao santa leda sam...
Časa prepun stol, u meni bol
svi su otišli, al' nije on
vrisnula bih sad
samo da bol me popusti
srce ne sluša
bar da te mogu mrziti..."
Toni Cetinski - Kad bi dao Bog
"...Minutu pred kraj za naš oproštaj
ja priznat cu grijeh ko slamku za spas
i past cu na dno, zaslužujem to
da sudiš mi ti...
Da nam Bog noćas da
ljubav kao zadnju priliku
rađe nego svijet uzeo bi nju
i ne bi nitko kao ja
tvoju ljubav tako čuvao
nju sam imao pa izgubio...
I stid me, i strah što ostat ću živ
ne postoji riječ koliko sam kriv
i spreman je stol
da večeram bol odeš li ti..."
Opća opasnost - Jednom kad noć
Jednom kad noć
ukrade nebu.
sve što si voljela na njemu
bit ce ti žao, bit će ti žao,
sto nisam tu
ruke pamte
samo ljubav najbolju...
Jednom kad usne
ne bude htjele
u strancu utjehu tražiti,
suze ce srcu šapnuti
da je pogriješilo
jer nije ostalo tamo
gdje je jedino voljelo...
Kada tuga jednom
na vrata dođe
a samoća zaboli
hoćeš li moći ime moje
sa usana svojih skloniti...
Bili smo jednom najbolji
o nama su priče pričali
i sad kad se sjetiš
htjela bi vrijeme vratiti
poslije mene su ti lađe slomile
bure i vjetrovi...
Daleka obala - Kurve
Stvari se polako vraćaju na mjesto,
ovakvo nešto se ne događa često
premda, priznajem ponekad pretjeram
i nekud otplovim sam,
i tad slike izblijede sve,
i tad zatvaram se u sebe,
i tad nisi mi potrebna...
Kazaljke i dalje krugove crtaju
umjesto zvijezda kišne kapi na grad padaju
prazno mjesto u mom krevetu
sjeća me, bila si tu...
Tko zna kuda si otišla,
tko zna zbog čega se ne vraćaš,
tko zna, sve piše u zvijezdama.
Jos jučer poljupcima mi smo se borili,
i dodirom smo jedno drugom tajne otkrivali,
što se dogodilo, gdje je ta kap
što je prelila čašu
što te natjerala da odneseš,
Sve što sam volio, a tebe sam volio!
sve što sam sanjao, a tebe sam sanjao!
ma zar sam pogriješio sto sam se smijao
kad su mi govorili da sve su žene kurve...!?!
Kad bi zauvijek zaspao ovaj grad
kao u bajci prekriven trnjem i travama
sve dok se ti ne vratiš a vratit ćeš se znam
i sve dok tvoja ruka ne dotakne moj dlan
dok me ne zagrliš, dok me ne poljubiš
dok me ne zagrije tvoj dah.
Gibonni - Ovo mi je škola
Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije,
jer fališ mi do bola,
i znam da bit će još i bolnije
jer svaka ljubav nova ruši vjeru u tebe!
ovo mi je škola i drugi puta cu pametnije...
Koje su to riječi sto su meni sišle s usana
ne poznajem ni jednu što bi kazni ovoj bila jednaka
jer su osveta i ponos dvije sestre blizanke, rođene u ponoć,
jedna malo prije, druga kasnije..
Ako ikad vratim vjeru u tebe
i onda lažna nada nikne za mene
na poljima od snova ne pusta se korijenje
ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije...
Evo i mene, nakon mjesec dana, i više što nisam pisala...
uglavnom kod mene...nema ništa posebno...
bila sam sa NJIM u ovih zadnjih mjesec dana nekih 2 puta, pa sad vi meni recite šta meni to treba...neznam..
drago mi je na jedan način jer smo sve riješili, zaključili da bi bili skupa jedno s drugim, ali ljubav nije dovoljna, previše je tu toga, što mi on nemože oprostit, što ja njemu nemogu oprostit...
neznam ovako je nekako najbolje..
ali sve ima svoje dobre i lose strane..
lijepo je ovako poljubit ga, sjetit se svega, ali na jedan način to nije to više, i ljudi su vrlo pohlepni, kad dobiju nešto što dugo žele ohlade se od toga, tako i ja na jedan način, kad smo bili skupa sad, onako recimo zabrijali jer nismo u vezi ni ništa slično, kao da sam se ohladila, mislim meni je bilo jako lijepo poljubit ga, zagrlit, ali neznam kao da je to jednostavno samo prošlost, kao da je prekasno za nas, na jedan način taman sam se navikla bez njega, taman sam ga nekako preboljela i krenula dalje..
ali postoji problem naravno, ja sam bila s njim i nisam razmisljala o tome kako imam decka 3 tjedna, jer sam odlucila krenut dalje ali evo ocito nisam uspjela bas..
i sta sad da ja radim..
Pitam se tako često sjećaš li me se...
Još osjećam tvoj miris,
koji me jednostavno očarava i neda mi da dišem.
Još osjećam tvoje poljubce na mojim usnama,
na mom tijelu.
Još osjećam nas dvoje, naš smijeh, naše razgovore i svađe,
naše nježnosti, naše zagrljaje, osjećam ih na svakom mjestu ovog svjeta...osjećam tvoje ruke, tvoje tijelo, osjećam tvoje oči, tvoj glas, tvoju dušu i srce.
Još i danas srce me zaboli, prejaka bol mi prodire u dušu.
Znaš li da i nakon sveg još imam suza za tebe...
Pitam se tako često dali me se sjetiš, dali me zamišljaš kraj sebe, dali koji puta zatvoriš oči i nekako imaš osjećaj da sam ja tu kraj tebe, dali ti koji puta suza potekne niz lice jer si me našao negdje ili u nečemu.
Previše pitanja, a premalo odgovora.
Dali koji puta poželiš da poletimo, samo nas dvoje, i letimo beskrajnim nebom, u miru i spokoju plavetnila, da nema nikog oko nas, samo mi...
Prevelika je želja u meni, neka težnja za nečim što više ne postoji.
Strah je preveliki, nemogu to sama. Bojim se.
Kako dalje? Kad dalje nemogu, kad dalje neznam...
Pričala sam večeras sa najboljim frendom...koji mi stvarno puno pomaže. I rekao mi je jednostavno da uživam u životu, da se opustim, a ima i pravo...
Nemogu reći da ne uživam i tako dalje, ali imam feeling da se jednostavno previše opterećujem drugima i njihovim osjećajima, mišljenjem..sve je to u redu, ali mislim da bi i ja trebala više gledat na sebe... jer gledajući realno fali mi još par mjeseci do 18.godine, škola, treninzi, izlasci, zajebancija i to je to... kakvi dečki, kakvi problemi.
Jednostavno od tog prekida od 2 godine, pa u ovih par mjeseci naučila sam biti sama, naučila sam biti bez njega, jer poslije njega ono tražila sam neke glupe avanturice baš zbog te usamljenosti i patnje za njim, ali sva sreća i to je prošlo, i drago mi je da sam naučila i postala jača i pametnija kao osoba...
Sretna sam kao pojedinac, ma sretna sam što znam tko je tko, što znam tko su mi pravi i iskreni frendovi koji su uvijek tu, što znam da ON je prošlost, on me više ne zaslužuje. Sretna sam jer sam jednostavno sretna...i želim da to zauvijek ostane tako.. Ali znam da će doći dani tuge, dani kada se čovjek osjeća onako posrano i usamljeno,dani kad nešto pođe po zlu, ali to je to, to je život, a mi se trebamo naučit nosit s time što bezbolnije...
Svima želim sretno Valentinovo; onima koji su zaljubljeni, onima koje vole, onima koji će se tek zaljubit i zavoljet, onima koji su razočarani u ljubav...
"Ono što sve fascinira je to da se u obilju hrane mlada osoba okreće gladovanju i uspijeva pokazati neizrecivu snagu volje težeći jednom potpuno besmislenom cilju..."
Poremećaji prehrane više nisu šala...to je jednostavno postao neki hit..koji definitivno nebi to trebao bit.
Nameću se razna mišljenja. A toliko slika i sadržaja nude mediji koji mladi među kojim spadam i ja; jednostavno to prihvaćamo šutke i to nam postaje neki nepisani zakon... Mladi slijede takve primjere, i rade doslovno grozote od sebe i svog tijela pokušavajući stvoriti neki ideal te pokleknu raznim glupostima da bi stvorili sebe, svoj karakter, da bi se pronašli..jer su još mladi i izgubljeni. I na kraju, kad u mnogo slučaja ni nema spasa, kad jedna majka ostane bez dijeteta jer je to »dijete« pratilo modu neke mršave i izgladnjele manekenke tko je kriv, svi se pitaju u čemu i u kome je problem...
Nemogu nikoga suditi, nemam tu moć ni privilegiju, svi smo mi obični grešnici..ali samo malo šta nebi ta mlada osoba trebala težiti drugim idealima, trebala žuditi za drugim ljudskim dobrotama i vrijednostima, a ne pokleknuti nekim mjerama tipa 60-90-60 i takvim glupostima...?! Mislim da bi se trebali zapitati kuda to ide, pomoći jedni drugima, i svi otkriti druge ljepote koje su nam tu, upravo pred nama...
Mene očito neće sreća u životu...Neznam, što se tiče A; onog dečka u kojeg sam se zaljubila ajmo to tako reći neznam baš, vidjeli smo se nekih par puta što je malo s obzirom da mjesec dana već muljamo, ali neznam mislim da neće bit baš nešto od toga, jak je na riječima ali neznam baš koliko je na djelima...
to je to, ja se nakon bivšeg konacno zaljubim u nekog i nula, očito to nemože uspijet...voljela bi se naći s A, barem još jednom da ga iskreno pitam u oči šta misli, da čujem iskreno, jer nema smisla ovako preko mobitela, nema para, pa ovo pa ono...ma...
Želim bit samo sretna..jer danas sam se opet njega sjetila...i tih vremena kad smo bili skupa, voljeni i zaljubljeni..kako je bilo lijepo, ali je prošlo, voljela bi nešto slično opet doživjet...s nekim tko će mi se sviđat...a s vremenom možda i nešto više osjetim...stvarno neznam ni sama..
nikako, od prekida s njim, već skoro godinu dana, da se pošteno zaljubim, uvijek bi se on vratio, i sad kad sam odlučila da je stvarno gotovo s njim, da je on prošlost, da i ako se vrati da ću ga odbiti, ništa...ja nemogu nikog naći...a dok se on vraćao i dok sam ga primala nazad sam imala tako dobre dečke kraj sebe koje bi samo odgurnula zbog njega, koji to nije zaslužio..
možda mi Bog vraća, to što sam ja radila, kako sam se ja ponašala...
Znam da treba proći vremena za opet voljeti, ali realno gledajući prošlo je 10 mjeseci od našeg prekida, poslije toga bili smo par puta skupa po nekih tjedan, dva, ali to mi je na neki način i pomoglo da ga lakše prebolim, nemogu reći da sam ga zaboravila, ali prebolila ga jesam, zamrzila sam ga na neki način zbog nekih stvari što je radio, i što trenutno radim...
Trenutno zanima me taj dečko A, neznam dali sam zaljubljena, zaluđena, neznam što je to, ali želim da potraje i nakon dužeg vremena stvarno bi voljela neku vezu imati s njim, jer nešto me privuklo k njemu, nešto ima u sebi...
Evo prošlo je i to, nova 2007. je počela...i ja mnogo sretnija i ispunjenija..
On je za mene prošlost, barem ja tako želim i trudim se u tome, još mi je stalo, osjećaji su još tu, ali on je u jednom zaključanom mjestu u mom srcu i tako treba biti...
Upoznala sam jednog dečka koji mi se zasvidio, duže vrijeme ga promatram još od ljeta mi je zapeo za oko, bili smo na cugi i ja se nadam da će nešto biti, jer me stvarno privuklo nešto k njemu nakon dužeg vremena, nešto sam osjetila, voljela bi da bude nešto.
Ja se nadam da sam u stanju opet voljeti, barem na neki način da moje srce nešto osjeća prema nekome, nekome tko nije ON...
Voljela bi opet voljeti i biti voljena..
Ovo vrijeme tako brzo prolazi, Božić je već iza nas, Nova godina na vratima, novo vrijeme, nova iskustva; ona ugodna i manje ugodna, nova poznanstva, novi usponi i padovi..
Život je prekratak...zato uživajte..treba znat iskoristit sve što nam donosi...
Sretan i blagoslovljen Božić svakome!! Ja sam upravo okitila bor, i baš sam u Božićnom raspoloženju!!
Nek vam se ispune sve želje, svi snovi, budite sretni, ispunjeni!!
Ponekad stvarno sama sebe ne razumijem...toliko često mijenjam svoja razmišljanja, raspoloženja..
Trenutno sam tako tužna, usamljena, osjećam se tako jadno i nikako...neznam...razmišljam o nadolazećim blagdanima, svi oko mene u žurbi kupuju poklone svojim velikim ljubavima, planiraju gdje će proslavit Božić, Novu Godinu sa svojom velikom ljubavi...to me na jedan način tako živcira, iako to ne pokazujem, obilazim s frendovima dućane, pomažem im u kupnji, pokušavam im pomoći, a unutra jednostavno gorim...
Možda je jedan od razloga što sam ove dane vidjela NJEGA!! Joj stalno mi je u mislima njegov pogled, njegove riječi...čak smo i popričali nešto malo, bilo je to na koncertu, oboje vrlo pijani tako da je to i poticaj da sam došla do njega kad sam ga vidjela i popričali pola minute..
Joj nemogu opisat taj osjećaj, ta minuta mi je bila dovoljna, neznam više što da mislim, u jednom trenutku znam da me voli, nakon 2 godine da mu nije svejedno, da sam ga jedino ja uspijela zadržat 2 godine, da i njemu dođe teško, da je ipak vidio u meni nešto, pronašao nešto što je obožavao, jednostavno volio me..nadam se da nije to samo prošlost..
a opet u jednom trenutku uvjerena sam kako me nikad nije ni volio, kako ga sad boli za mene, i da uživa u životu...
Ma neznam ni sama, jednostavno neželim ni razmišljat o tome, nemogu ni ne želim..
Još je u meni onaj osjećaj kad sam ga vidjela, kad smo pričali, kad mi se približio na uho jer je bila prevelika buka od koncerta, kad me ulovio za ruku da me približi, kad sam doslovno osjetila njegov dah na sebi, kad sam ga samo poželila poljubit...mogla sam, možda čak i žalim što nisam..
Ma neznam više, toliko pitanja, ni jedan odgovor, toliko toga, što bi bilo kad bi bilo..a tko to zna...
Znam da ga volim, to je dovoljno...
Prijateljstvo
Mislim da imati pravog prijatelja je najveće bogatstvo na ovom svijetu...
Kažu da si sam sebi najbolji prijatelj, ali najljepše je imati kraj sebe osobu koja će ti uvijek pomoći, koja će biti iskrena prema tebi, koja će ti reći istinu uvijek ma kakva ona bila, koja će biti tu za tebe i u dobru i zlu, i u podne i u 3 ujutro...
Ja sam sretna što imam par pravih prijatelja za koje stvarno mislim da su prave i iskrene osobe i za koje bi mnogo toga učinila! A najljepše je pomoći prijatelju, usrećiti ga, meni je to najbolji osjećaj na svijetu...
Pravi prijatelj će uvijek biti tu, shvatit će tvoje potrebe, želje, neće se naljutit na svaku sitnicu...
Užasno mi smeta kada mi ljudi govore kako su se posvađali sa najboljim prijateljem/icom jer ne shvaćaju kako ona ima dečka, kako više vremena provodi s dečkom nego s prijateljem..
Shvaćam to na jedan način, ali ovako, ako ti je to pravi prijatelj kao prvo neće se naljutit na tebe zbog toga, pa normalno je da imamo neke osnovne potrebe, da se koji put zanesemo i zaljubimo.
Ako si ti pravi prijatelj ti ćeš uvijek naći barem malo vremena za njega.
Jednostavno, toliko me usrećuju pravi prijatelji u životu, stvarno sam toliko sretna zbog toga, sretna sam što se imam kome isplakat, što se imam s kim smijat, što znam da kad mi se nešto dogodi mogu odmah to podijeliti s pravim prijateljima, što će šutjeti o mojim tajnama, o mojim nekim skrivenim željama i mislima...
Zato poštujte prave prijatelje, ako ih zapostavljate, odmah im se javite, pošaljite im porukicu koliko vam znače u životu! Neka budu svjesni koliki su važan dio vašeg života...
Posvuda lampice, cijeli grad osvijetljen, u svakom izlogu sama sniženja i popusti...
Šta je to Božićno vrijeme??
Šta nije Božić ona toplina i i svjetlost u nama?? Mislim da je tu netko pogriješio, svake godine ono izvana, cijeli grad je sve svjetliji, svake godine sve prije i prije se pojavljuju razni ukrasi, ali kako godine prolaze, mislim da mi blijedimo, da bi ta svjetlost trebala biti u nama, a ne na nama...
Meni je Božić sreća, ljubav, želim biti sretna cijele godine, a posebno u to vrijeme, želim darivat, želim provest Badnju večer sa širom obitelji kao svake godine do sada...
Nažalost ovaj Božić nema njega, sama sam...
To mi užasno fali, jer ljubav mi predstavlja najveći dio tog Božićnog vremena...
Željela bih biti s njim poslije Badnje večeri, da zajedno odemo na polnoćku, da mu sa smiješkom poklonim neku sitnicu i razveselim ga, da ga mogu zagrlit i reći mu koliko ga volim..
Ali nažalost to nije tako..
Ipak u meni tinja jedna Božićna želja za koju bi veoma voljela da mi se ispuni...
I ako mi se ne ispuni ta želja... u mojim mislima on će biti tu, i svejedno će mi uljepšat Božić, dati će mi neko smirenje u srcu, dati će mi ljubav i neku toplinu barem u mašti...
Probat ću sanjat u stvarnosti, probat ću zamislit da je sve san;predivan san i maštat, daleko od okrutne stvarnosti...
I stvarno se nadam da će se svima na ovom svijetu ispunit barem neke najpotrebnije želje, da svi budu zdravi, sretni, ispunjeni i voljeni...da nitko ne bude tužan i usamljen...
A opet kad malo pogledam osjećam se tako sebično i pohlepno..jer imam ono što mi je potrebno, imam topao dom pun ljubavi, prave prijatelje, dobre starce i brata, idem u školu, treniram...
Koliko ima samo napuštene djece, koliko će samo djece biti samo bez roditelja, bez topline, bez doma, bez hrane za Božić i tijekom cijele godine...koliko ima samo bolesnih ljudi koji priželjkuju ozdravljenje...
Mislim da ti ljudi imaju probleme a ne neki kao ja što pate zbog neke propale ili nesretne ljubavi...
Zato mogu zahvalit Bogu na svemu što imam, i poželit da drugima bude bolje a ne meni, da drugi nađu roditelje, toplinu i dom, da drugi ozdrave što prije!!
Par ljubavnih poslovica...
* Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je određeno stanje; voljeti je čin. Stanje
podnosimo, a za čin se odlučujemo...
* Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi…
* Čvrsta se ljubav lako ne zaboravlja.
* Ljubav čini da prolazi vrijeme, vrijeme čini da prolazi ljubav.
* Voljeti, a ne biti voljen ; isto je kao odazvati se, a da te nitko nije zvao.
* Ljubavne rane može izliječiti samo onaj tko ih je zadao.
* Savršena je ljubav ona koja nas čini nesretnima…
* Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan.
* Ljubav je bolest u kojoj je ozdravljenje gubitak.
* Gdje je jedna ljubav, tamo drugoj mjesta nema.
* Teže je prikrivati osjećaje koje imamo, nego glumiti osjećaje koje nemamo.
* Ljubomora se uvijek rađa sa ljubavlju, ali ne umire uvijek sa njom.
* Ljubav je čežnja za našom vlastitom izgubljenom polovicom
* Spremniji smo da volimo one koji nas mrze nego one koji nas vole više nego što želimo.
* Ljubav je najslađa greška ljudske taštine.
* U ljubavi iskustvo ne vrijedi: ako bi vrijedilo, ljudi se ne bi zaljubljivali.
* U ljubavi se često sumnja u ono u što se najviše vjeruje.
* Vjerni znaju samo trivijalnu stranu ljubavi; nevjerni znaju njene tragedije.
* Ljubav je jedna strast koja ne priznaje ni prošlost ni budućnost.
* Na početku ljubavi ljubavnici govore o budućnosti. Kad se ljubav približava svom kraju govore o prošlosti.
Jučer smo se nešto bzvz dopisivali on i ja...
Nula bodova... Šta da kaže čovjek... Subota, malo se popilo, i naravno ja debil mu poslala sms... Ni ne sjećam se svega točno, najbitnije od svega je da me on voli, previše toga ga veže uz mene, ali da on je premlad da se tako veže uz nekog, jer on me voli, zato me i odbija nakon svega..
Ma daj ajde joj kako me naživcirao..
Ima pravo na jedan način, ali čekaj on je mlad sa 20 godina?! a ja sam 2 godine mlađa od njega...
Toliko mi je stalo do njega, a opet toliko me uspije naživcirat da ga mrzim u tom trenu...
Neznam šta da mislim, krenula sam dalje bez njega, neznam koliko će to baš trajati, ovo božićno raspoloženje me baca u depresiju pomalo...
Zašto se operećujemo sitnicama, zašto ne prihvatimo život kakav je?!
zašto smo mi ljudi u mnogim situacijama toliko pohlepni i nezasitni u ljubavi i mnogo čemu, zašto tražimo uvijek nešto više...
Takva sam i ja...
Život treba prihvatit, iako donosi mnoge neprilike, nevolje i mnoga sranja, tako je..
Nikad nisam vjerovala u sudbinu, neznam dali je to stvar mene i mojeg realnog gledišta na ovaj okrutan svijet ili nečeg trećeg...ali nevjerujem u sudbinu..
Nešto se i događa s razlogom u životu, to nam pomogne, učvrsti nas...ipak kako kaže ona poslovica "što te ne ubije ojača te.." Ali zašto ja imam takav osjećaj da sam ja poslije svake izgubljene bitke u životu, još slabija, jos nemoćnija...ali nisam...s vremenom postaneš otporniji na neke stvari. I ja sam postala... A opet dopuštam si da me uvijek iste stvari povrijede i unište, opet ponavljam iste greške... Najžalosnije je što sam toga svjesna ali srce je jače, protiv osjećaja nemožeš, neki i mogu, ja nisam među tim pojedincima, uvijek me srce povede, a nažalost i sjebe...
Možda je problem što sam slaba osoba, preslaba... Ali rijetko; skoro nikad to ne pokazujem, neželim da pojedinci to iskoriste, nažalost možda neki već i jesu... Jer nemožeš toliko dobro i vješto skrivat svoje lice, svoje pravo "ja"...
Ja sam svoja, uvijek sam bila, uvijek ću biti..
Možda sam i naivna na neki način, vjerujem u neku ljubav, neki kompromis, neki sretan završetak, sretan život, ali nemože uvijek sve biti tako... Želim iz svega uvijek izvući nešto dobro, ne uspijem uvijek ali ću se potrudit, da samoj sebi olakšam...
Ali nemogu reći da sam hrabra, uvijek samo čekam, čekam budućnost, čekam da mi dođe nešto dobro samo od sebe, a nemože, mora se čovjek malo i potrudit... Nemam hrabrosti na jedan način uzeti stvar u svoje ruke, nemam hrabrosti donijet pravu odluku, previše se bojim, previše se bojim boli, tuge i ponovnih grešaka...
Toliko toga mu imam za reć, za napravit ali nemogu, osjećam se kao da tonem, kao da nema povratka, kao da vrištim usred pustog otoka, a nitko me ne čuje, nitko ne čuje moje pozive...
Zna i sam koliko ga volim, možda u tome i je problem, što bi mu i dalje dala sve.
već sam i previše puta rekla dosta je, gotovo, ali ne..jednom mora doći kraj svemu, svemu u životu dođe kraj...jednostavno takav je život...
Neću dopustit da se igra samnom, mojim osjećajima, mojom ljubavi ma koliko bi ga htjela kraj sebe...
Svjesan je svega, možda zato je problem, možda mi vraća polako sve što sam ja njemu napravila, ali nisam toliko glupa i naivna, nikada neće biti kao prije..nikada..nemojmo se zavaravat..
Predala sam ti se po treći put, mislila sam da si možda nekako zaboravio sve moje greške, predala se svojim i tvojim osjećajima, našoj ljubavi..
Dobila sam ništa, i više od ništa, ostala sam sama i prazna..
Možda sam i prelako odustala, ali ja nemogu ovako..bolje da ni ne bude onda ništa...
Da me voliš bilo bi drukčije, ma neznam ni ja..
Točno znam šta je, puklo mu je u glavu nešto sjetio se kako sam ja ovo sjebala, kako sam ja ono sjebala, i ne zna se ni javit..
ma nemogu to trpit...nemožeš se ni ti tako ponašat, nakon 2,3 mjeseca kad ti prifalim, kad vidiš da ti s drugima nije to to, vraćaš mi se, izigraš se mojim osjećajima i nestaneš...
žalosno je što znam, vidim ti u očima da ti je stalo, ali zašto se tako igraš nakon svega, nakon one 2 godine prekrasne veze..ali to je očito prošlost...samo prošlost...
Prebolno mi je ovo, prebolno..tuga mi lomi srce, osjećam kako mi se srce kida na sto komadića...i sad je kasno za sve, kasno je za nas, ljubav je grad koji sruši se, kao kula od pijeska nakon što zapuše vjetar, žao mi je što mi nismo izdržali taj naš vjetar...i ja sam sad jedan napušten list kojeg nosi i nosi i nosi hladan vjetar...
Razumiješ me bolje nego itko.
Puno mi to znači.
Razumi me i oprosti, ako te ikada neželjeno povrijedim
Ne želim nikada, vidjet suzu u tvom oku,
niti osjetiti bol u grudima tvojim.
Osjetih jednom, i nikada više.
Prevelika mi je bol gledati tebe kako patiš.
Sve bi dala da ti pružim oklop,
oklop od kovina neprobojnih, sigurnost svoga naručja.
Ne zaboravi da sam tu.
Da te ne dam nikome. I da bit ću tu... Zauvijek.
Samo ne zatvaraj srce pred mojim.
Volim te držati u naručju. Osjećati da me trebaš.
Znati da te mogu zaštititi.
Samo sklupčaj se u naručju... Zagrli me...
Utjehu ćeš naći uvijek...
Bit ću tu...
I razumjet ću...
Pošto nisam dugo pisala, malo mi je internet zaštekao, ima da se sad raspišem...
Kod mene puno toga ima novog..kako se ovaj cijeli blog vrti oko NJEGA, moram vas obavijestit, da smo ON i ja se čak dopisivali pred tjedan dana, našli se do sad 2 puta u ovih tjedan dana, bili skupa oba puta, zvao me par puta, poslao par poruka...
e sad možda mislite pa šta hoćeš više blago tebi...ali neznam. pričali smo o svemu, on bi da idemo polako, da mu je trebalo vremena da barem malo sve zaboravi, ali da nemoze me prebolit, da me voli, da ćemo polako, da i prohodat i da će nam bit još bolje...
Bila sam tako sretna kad smo se konačno poljubili, kad mi je rekao da me voli, kad me dotaknuo..predivan san..
Ali sad polako nakon 10-tak dana nisam ja previše sigurna u to.. neznam ni sama, u jednom času ga tako volim, u drugom mrzim...neznam..
to je do sad treći put da nešto probavamo..a ipak znam ga 2 i pol godine...
neznam što da radim, dali da idem s njim polako, i kad mi se opet usadi u svaki komadić mog tijela da nešto pukne..takav sam pesimist, ma uvjerena sam da nemože sve bit super, da će neš krenut nizbrdo..a ipak mislim da bi on možda trebao bit samo prošlost, da bi se trebala posvetit dečku o kojem sam pisala, s kojim sam bila nešto mutila, kojeg znam 7 mjeseci, i kojeg sam sad tako reć odjebala, i sjebala njegove osjećaje radi NJEGA, radi bivšeg..
neznam koliko se pametno vraćat u prošlost..neznam..
Da bili smo skupa 2 godine...prekinuli smo u 3.mjesecu poslije toga smo još nekih 2 puta bili skupa po 2,3 tjedna...
Ali od negdje 15.7 nemamo više NIŠTA...
Iskreno pun mi je k.... više plakanja, tugovanja, prisjećanja..Nije vrijedan mojih suza, da je vrijedan mojih suza nebi plakala jer bi bio kraj mene, znam da mi je svašta oprostio, ali neznam ni ja šta tražim, jer bi bilo nemoguće oprostit, a oprost zapravo ni ne tražim..jer se stavljam u njegovo mjesto, ali ipak na njegovom mjestu nebi radila neke stvari što on radi..ma nemam pojma više ni sama...
Evo ovih dana nisam imala baš vremena, treninzi, škola i tako to...
Možda je to bilo i bolje jer sam manje mislila na njega..
Neznam više ni sama što da mislim... Sve ga više mrzim, ali ljubav ne prestaje...
Slušam priče kako je s ovom, kako je s onom...ma joj...neznam više ni sama.
Sve me prisjeća na njega..to je najgore, nebi možda toliko mislila o njemu da nema glupih sjećanja..
Jučer dolazim doma, nedjelja navečer (inače ne volim baš taj dan), i hodam ja tako par minuta do doma..i sve me podsjetilo na njega, jer me uvijek pratio do doma tim putem, uvijek bi još stali ispred kuće da me poljubi jedan put, dva i takve sitnice...i samo su mi suze krenule..
Dođem doma upalim liniju i naravno dođe pjesma koju mi je on pjevao..
I kako onda dalje?? kako da ga izbacim iz glave, iz srca..previše me boli..
Jučer isto bila sam s onim dečkom o kojem sam pisala već kojeg znam nekih 7 mjeseci i kojem sam odlučila dati priliku jer smo već i nešto bili skupa i dečko je predobar...
i ja s njim, i mi se tako ljubimo,a meni u glavi ON, prisjećala sam se njegovih poljubaca dok me taj dečko ljubio..osjećala sam se tako jadno, on to nije mogao znati na što ja mislim, ali meni je bilo krivo, jer znam da se ON sigurno ne prisjeća mene dok je s drugima, njemu je i predivno bez mene...
Živcira me više sve ovo, jer svaki ovaj post govori o njemu, svaki moj dan se svodi na njega, svako jutro on mi prvi dođje u misli, svaku noć na njega pomislim prije nego sto zaspim...
To me previše boli!!
Ljubavi jedina, volim te
dođi što prije, vrati se
tužna sam bez tebe
ti si mi sve
znaš li da za tobom umirem...
Ljubavi jedina, volim te
dođi sto prije, vrati se
negdje daleko ti si sad njen
znaš li da za tobom tugujem...
O kako ću ja
kroz život sama u dugim noćima
o kako ću ja
bez tvojih dodira, tvoga mirisa
u suzama, u mukama
neka sam zauvijek prokleta
ako si sada u tuđim rukama
Ljubavi jedina, volim te
dođi sto prije, vrati se
tužna sam bez tebe
ti si mi sve
znaš li da za tobom umirem
U suzama, u mukama
neka sam zauvijek prokleta
ako si sada u tuđim rukama...
Jučer sam GA vidjela vani...bio je par metara od mene...pogledao me i kad me skužio samo okrenuo glavu i nešto se počeo bzvz glupavo cerekat sa frendom...
Joj grozan osjećaj, neznam dali mi je gore što sam ga vidjela nakon dugo vremena ili bi bilo bolje da ga nisam vidjela, da nisam svaki put potajno pogledala kad sam prolazila pokraj njega..
A oboje smo se pravili da se nevidimo naravno što je nemoguće koliko smo puta si prošli blizu...
Koliko god ga volim, toliko ga mrzim...neznam kako je to moguće, ali mrzim ga što je kad nije samnom, tamo se preseravao cijelo vrijeme i glumatao nešto, dok sam ja bila nije bio s nikim(barem to da nisam trebala gledat jer bi se pokupila ča)...
Kad sam ga vidjela krv mi se sledila, nije to bilo ono uzbuđenje kad ti se pojave leptirići u trbuhu ili šta ja znam šta...nije bio to baš dobar osjećaj, tako sam htjela nešto mu reći ali nisam imala snage, hrabrosti, samo sam htjela biti u njegovoj blizini, ali nisam jer ipak ponos je jači, pa sam se udaljila od njega i njegovog drušva...
Tako mi je teško bilo, neznam nisam to pokazivala, ali nije mi bilo do plesa, i zajebancije...
Ali sam ipak okrenula priču na zajebanciju jer nije imalo smisla ga onako potajno promatrat...
A sad pak razmišljam kako bi bilo lijepo da mi je jučer prišao i samo me poljubio...i kako taj poljbuac traje vječno...ali to je nemoguće. jednostavno nemoguće nakon svega...
Joj kako ga mrzim, mrzim ga što ga volim...
Ako ikada shvatiš što si izgubio
izgubivši mene,
neka te vodi put ljubavi
i srce neka ti k meni krene.
Jer kažu, da nikada ni za što nije kasno
pa tako ni za oproštaj tvoj.
Kada shvatiš, ako shvatiš
primit ću te u zagrljaj svoj.
Usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo..
To je istina...Ja sam nekako odustala od NJEGA, imala sam svoju priliku s njim 2 godine, sad je kasno, sve se srušilo poput dvorca od pijeska...Volim ga, i uvijek ću ga voljet, ali nema smisla, sama ću potiho patiti, nitko neće saznati, a probat ću živjet ipak sretno, na njega pomislim odmah čim se probudim i uljepša mi jutro iako nije kraj mene, na njega pomislim prije spavanja i u snu dobim njegov poljubac za laku noć...i to mi u ovom trenutku treba biti dovoljno, iako nije, ali to me smiruje i opušta, kao da lažem samu sebe, jer on nije više moj, više nikada neću dobiti njegov poljubav, više nikada..to je istina koja boli ali je tako, i to bi trebala prihvatit vremenom..ja sam toga svjesna ali barem ga mogu imati u mašti uvijek i kad god poželim..
stvarnost je mnogo okrutnija...
Ipak prošlo je par mjeseci od prekida...i ima tu jedan dečko s kojim se viđam, kojeg znam nekih 7,8 mjeseci i s kojim sam bila par puta, viđamo se i sad...
Dečko je super, zgodan, dobar... Ali nije to baš to, nije on moja ljubav...
Pričala sam s par bliskih osoba koje su me savjetovale i pomogle mi u dosta toga...
I ja mislim da trebam dalje, on je nastavio život, trebam i ja dati nekom priliku i krenuti iz početka, jer uzaludno je samo plakat i žalit za prošlošću.. Šta nije tako?
Pokušat ću s tim dečkom, neću odmah u vezu, jer nemogu, bojim se, i nemogu voljet nikog, jednostavno moje srce kao da treba, hoće i želi samo NJEGA...nemam snage još, i bojim se, tako me strah...
Teško je kad si s nekim u vezi 2 godine, pruža ti sve, drži te kao kap vode na dlanu a ti mu vratiš NIKAKO...
Vratila sam mu prevarom, i nakon prekida da mu budem s najboljem frendom...mrzim samu sebe zbog tih stvari...jer ne shvaćam kako sam tako nešto uopće mogla pomislit a kamoli napravit...
Jer stvarno s njegove strane više nama povratka, a ja bi dala sve da je tu kraj mene, samo još jednu priliku da dobim koju bi znala iskoristit...
A znam da...užasno...a sa 17 godina čovjek se očito umisli da može radit što god želi..na jedan način mi je to tako promijenilo cijeli život, jer sam ga izgubila svojom krivicom i to je ono najgore sama sa si kriva, da sam bila pametnija još bi bio ovdje, samo moj i samo kraj mene...
To je ono što najviše boli...
I šta sada?? Ništa... kasno je za sve...
Još uvijek osjećam te, osjećam tvoj miris na mojoj koži, tvoje usne kako me nježno ljube, tvoj pogled, tvoje ruke koje me grle...osjećam te i previše stvarno da bi bio samo san...tako jak osjećaj koji je zapravo samo jedna iluzija;prokleta moja iluzija koja me tako smiruje i opušta.
Zar je tako teško u oči me pogledati,
a zajedno smo prošli mnogo toga?
Ti sada kao da se stidiš što si bio dio života moga.
Reci mi, jesam li skrivila štogod?
Jer ja sam te znala samo iskreno voljeti.
Tebi to sada ne znači ništa,
ali mene će srce zbog tebe uvijek boljeti.
No, da me nisi volio, to ti ne vjerujem.
Jer oči tvoje nikada ne lažu.
A da sam ti bila draga
i svi naši prijatelji kažu.
Zato makar zbog onog što smo imali
poneki put osmijeh mi pokloni
da bar on na jedan trenutak
sve brige koje me tište nakratko otkloni.
Jednom kad ti srce puknuti hoće,
pa pomisliš da ćeš umrijeti od samoće,
kad ti se svake noći prsa stegnu
i misli ti isti čas pobjegnu,
kad ti se tvoja pogreška osvećuje,
a ljubav te više ne usrećuje
i tada izgubiš nadu,
nađeš se sam u velikom gradu.
Jednom kad ti se pred oči uspomene sliju,
a tuđi te poljupci više ne griju,
kad te sreća više ne bude htjela,
kad te zaboli svaki kutak duše i tijela,
kad te ljubav više ne bude tješila
i kad shvatiš da si pogriješio,
tada sjeti se mene,
ljubavi izgubljene...
Predugo me puštaš da spavam u tišini,
jer ti čuješ samo sebe i eho svojih riječi...
Predugo te držim na dlanu i čuvam od vjetrova,
a ti ne želiš zaštitu...
Predugo te smatram svojim da zaboravljam te pustiti da odeš...
predugo već imam ljubav, koju ti ne osjećaš...
Predugo plovim morima samoće i ne znam se vratiti..
Predugo živim sama, a kraj tebe...
